Mnoge moje kolege, drugari i poznanici koji prate moju sindikalnu borbu pitaju se zašto uvek izgledam ljutito i narogušeno poput nekog veštca čak i na fotografijama gde bi trebao makar i veštački da se nasmejem. Mogu ja poput karijernih političara i „gazdinih sindikalaca“ da imam kez od uva do uva, da izgledam zadovoljno i srećno ali to ne bi bilo to.
Moj izraz lica u borbi koju vodim odražava sav moj bes i nezadovoljstvo koje se akumuliralo godinama. Danas velika većina radnika nema razloga da bude vesela i dobro raspoložena iz razloga što se od početka tranzicije nalazimo u situaciji koja upravo utiče na takvo naše stanje. Svaki hrabar čovek koji drži bar malo do sebe i porodice ima moralnu obavezu da uđe u borbu sa lošim sistemom i ljudima koji koriste svaku priliku koju im je taj sistem pružio.
Pojedine kolege koje se kriju po ćoškovima stidljivo kažu da imam previše samopouzdanja i da zbog toga (biraću reči) mogu da slomim kičmu. Ja sam samo realan čovek, čovek koji poštuje zakon i istog se pridržava, te sluša savetnike iz sindikalne organizacije kojoj pripadam.
Svestan sam da ljudi koji poput mene vode borbu imaju protiv sebe tri bloka „protivnika“. Prvi je naravno poslodavac kojme je u interesu da nas što manje plati. Drugi je država koja na radnike gleda čisto zbog poreza i punjenja budžeta i treći a možda i najpodmukliji protivnik su kolege okupljene oko „sindikata poslodavca“ ili „gazdinog sindikata“. Upravo ova zadnja interesna grupa je glavna prepreka koja vodi ka zajedničkoj borbi svih sindikalnih organizacija.
Nekada je temelj države bila srednja klasa koja danas gotovo ne postoji. Danas radnici bukvalno hodaju po veoma tankoj liniji koja ih deli od siromaštva , bede i biroa za zapošljavanje. Prihodi nam opadaju svakog meseca i to je de facto činjenica. Razumljivo je da iz tog razloga raste svakodnevno nezadovoljstvo i razočaranje radničke klase koja na žalost iz neobjašnjivih razloga ne želi da se udruži u sindikat.
Uprkos svim gore navedenim stvarima odlučio sam da preduzmem nešto. Ne mogu da podnesem da gledam kako naše fabrike koje su i dalje sinonim za kvalitet propadaju pod palicom loših poslodavaca i države koja ne želi da zaštiti domaću proizvodnju.
Radnicima treba neko sa dokazanim iskustvom u vođenju pregovora, neko ko se razume u pravo, ekonomiju, neko na koga možemo da se oslonimo, a to je sindikat. Upravo eksperti iz gore navedenih oblasti ali i iz Bezbednosti i zdravlja na radu mogu da nas okupe za jedan sto i da nam objasne šta treba i kako da se radi.
Kada sam ušao u sindikalnu borbu bio sam svestan kakvi me problemi čekaju iza krivine. Moj stariji kolega, a pre svega drugar koji me poznaje od prvih dana mog života me je posavetovao da uvek držim gard i da se držim slova zakona. Na moju veliku sreću među kolegama ima i onih hrabrih koji su počeli da se bude i da se pridružuju sindikatu. Verujem da je tako i kod drugih kolega u drugim firmama.
Svakodnevno objašnjavam kolegama zašto je bitno imati poslodavca a ne gazdu i da kroz kolektivno pregovaranje moramo da se borimo i da sprečimo ubacivanje loših članova u Kolektivni ugovor i da ih zamenimo mnogo boljim rešenjima.
Na moju veliku žalost među nama se nalaze kolege koji se ponašaju kao „posilni“ menadžmenta. Takva vrsta ljudi na svaki dobar predlog gleda kritički gurajući ideju koja im je servirana u kancelariji nekog višeg rukovodioca. Činjenica je da takve kolege imaju ograničen rok trajanja i iskreno nije mi ih žao.
Na kraju, šta nam je potrebno?
Ono što nam je potrebno jeste rukovodstvo koje može da se nosi sa nagomilanim problemima i onim koji tek dolaze. Potrebni su nam hrabri ljudi koji se ne plaše pritiska i mrkih pogleda loših poslodavaca, potrebni su nam ljudi koji znaju da ponude i primene praktična rešenja za nagomilane probleme radnika. Treba da na papir stavimo smernice za naredni „Olimpijski“ period i da se njih strogo pridržavamo, a onda i da nekim kolegama koji sabotiraju našu borbu i služe „gazdi“ podelimo čvrge i da im pokažemo gde je činija za hranu i vodu. Ako preplašeni ne mogu da se mrdnu mi imamo obavezu da radimo. Sistem može da se menja. Imamo previše posla da to uradimo.
Ovaj tekst vam nudim da bi one što znaju podsetio u kakvom smo bunaru i da bolje razumeju probleme. Ljudi kojima verujem znaju kako da se sa njima nose a baš ti što ovo čitaš si kockica koja nedostaje u borbi.
Vreme je da radnike koji su u centrifugi očaja i besa okrenemo u drugom smeru pristojnog života i uspeha u radu. Verujem da uz jaku sindikalnu aktivnost to može da se dogodi.
Teški ali i pobednički dani za sindikat tek predstoje. Iz šale volim da kažem da po preduzećima ima toliko sirove radne snage koja može da pokrene promene i radnika u Srbiji učini ponovo cenjenim.
Nikola Janjić, glavi poverenik sindikata „Nezavisnost“ Industrija skroba Jabuka doo Pančevo
No Comments